Ban Milutin i Duka Hercegovac

Često knjige zemlju prehođahu,
 ni ko znade kuda, ni otkud su.
 Knjige idu od Prizrena grada,
 od srpskoga silna car-Stevana,
 na Požegu banu Milutinu;
 'vako care banu govoraše:
 „Slugo moja, bane Milutine,
  opremi se u bijelu dvoru,
 povedi mi trideset delija
 od tvojega ravna Dragačeva,
 hajde s njima ka Prizrenu gradu,
 jer hoćemo, bane, vojevati
 nadaleko, u zemlju Bugarsku,
 na Mijajla, kralja bugarskoga;
 tamo ćemo, bane, začamati,
 no se spremi za tri godinice!"
 Dođe knjiga u Požegu ravnu
 na koljeno banu Milutinu.
 Kada bane knjigu proučio,
 ud'riše mu suze od očiju.
 A gleda ga ljuba Ikonija,
 pa mu tiho mlada govorila:
 „Gospodaru, bane Milutine,
 otkud knjiga, od koga li grada ?
 Što l' je učiš, a suze proljevaš? Veli njojzi bane Milutine:
 „Ču l' me, dušo; ljubo Ikonija,
 ova j' knjiga od Prizrena grada,
 od našega silna car-Stevana;
 car me zove na njegovu vojsku
 nadaleko, u zemlju Bugarsku,
 na Mijajla, kralja bugarskoga,
 kaže, ljubo, za tri godinice
 da će biti boja s Bugarima.
 No ču li me, ljubo Ikonija,
 gledaj mene prebijele dvore,
 nemoj moje dvore opustiti;
 pazi mene dva nejaka sina,
 udomi mi sestricu Jelicu
 u lijepu varoš Đakovicu;
 kopaj mene devet vinograda
 u Banjici i u Atenici,
 u Loznici i u Pakovraću:
 a čuvaj mi devet vodenica
 niz Bjelicu i niz Moravicu;
 gledaj našu slavnu zadužbinu
 pod Banicom 'crkvu Ježevicu;
 čekaj mene za tri godinice,
 dok se vratim iz zemlje Bugarske."
 A kad bane ljubi naručio,
 opremi se na carevu vojsku,
 on povede trideset delija,
 ode pravo uz vodu Moravu,
 dokle s' primi lomna Vlaha Starog,
 a odatle u Sjenicu ravnu,
 od Sjence u polje Kosovo,
 od Kosova uz Šaru planinu,
 dokle dođe u Prizrena grada.
 Ali care vojsku podigao
 i pošao niz vodu Bistricu.
 Sustiže ga bane Milutine
 na onome Golešu planini;
 tu se bane s carem sastanuo
 i za lako zdravlje upitao
 i sretna mu puta čestitao.
 A veli mu silan car Stevane:
 „Slugo moja, Milutine bane,
 ako mene Bog i sreća dade
 te dobijem kralja Bugarina,
 hoću tebe, slugo, pokloniti
 u državu zemlju Bosnu slavnu,
 da banuješ i da gospoduješ,
 Milutine, za života tvoga".
 Pa s' otale vojska okrenula,
 niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
 Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
 dočeka ih kralju Mijailo
 ukraj Laba, ukraj vode ladne.
 Tu se kralje s carem udario,
 bili su se tri bijela dana.
 Kad četvrto jutro osvanulo,
 loša kralju sreća preskočila,
 te se kralje s carem susretnuo,
 no ga dobro Stevo dočekao,
 na dobru ga konju poćerao,
 sustiže ga u po polja ravna,
 sabljom manu odsječe mu glavu,
 porobi mu silovitu vojsku,
 a on sjede u zemlju Bugarsku,
 i umiri zemlju Bugariju.
 No zadugo care začamao,
 kažu, brate, za tri godinice,
 začamao u zemlji Bugarskoj,
 i sa šnjime bane Milutine.
 No da vidiš mlade banovice!
 Tu ne prođe ni godina dana,
 ona bana s vojske ne čekaše:
 batali mu prebijele dvore,
 opusti mu devet vinograda,
 rasprodade devet vodenica,
 poruši mu crkvu Ježevicu,
 ne udade sestricu Jelicu,
 ne pazi mu dva nejaka sina, —
 nego piše list knjige bijele,
 te je šilje u Hercegovinu,
 na koljeno Duki Hercegovcu:
 „Ču li mene, Duka Hercegovče,
 ti pokupi kićene svatove,
 s njima hajde u Požegu ravnu
 a mojemu dvoru bijelome
 te me uzmi za vijernu ljubu,
 jer sam mlada danas ostanula,
 ta banica mlada, udovica,
 a bane je mene poginuo
 vojujući u zemlji Bugarskoj;
 no se nemoj, Duka, zatrajati,
 jer me prose mlogn prosioci."
 Nabrzo mu knjigu opravila.
 A kad Duki sitna knjiga dođe,
 te on viđe što mu knjiga kaže,
 on ne kupi kićenijeh svata,
 već se spremi na bijeloj kuli,
 udri na se dibu i kadivu,
 pa se skide niz bijelu kulu,
 ode pravo u donje podrume,
 te opremi debela kulaša,
 pa se njemu na ramena baci,
 ode pravo preko Bosne slavne
 dokle stiže Drini valovitoj,
 zdravo Drinu vodu prebrodio,
 a maši se lomna Vlaha Starog,
 dokle dođe do Užica grada,
 pa se spusti u Požegu ravnu
 ka banovu dvoru bijelome,
 pred dvorom mu odsjede kulaša,
 a srete ga gospođa banica,
 ruke šire, u lica se ljube,
 uzeše se za bijele ruke,
 otidoše na tanke čardake,
 ugosti ga gospođa banica
 sa šećerli kavom i rakijom,
 pa doziva svoje vjerne sluge,
 ovako im mlada govorila:
 „Čujete l' me, moje vjerne sluge,
 pazite mi moga gospodara,
 gospodara, Duku Hercegovca,
 bolje nego starog Milutina!"
 Tako stade za petnaest dana,
 dok se spremi mlada banovica,
 pa pokupi sve banovo blago,
 odnese mu svijetlo oružje,
 odvede mu dva konja viteza,
 zarobi mu dva nejaka sina
 i sa šnjima sestricu Jelicu,
 ode s Dukom u Hercegovinu.

...

Malo bilo, zadugo ne bilo,
al' eto ti Duke Hercegovca
sa njegovom ljubom Ikonijom;
kako viđe dva banova sina,
on potrže pletenu kandžiju,
ode ćerat đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
viknu bane trideset delija,
opkoliše Duku zulumćara,
šćahu njega živa uvatiti;
no se ne da Duka uvatiti,
trže sablju u desnicu ruku,
dvije banu pogubio sluge.
Kad to vnđe bane Milutine,
on udari Duku zulumćara
sa svojijem pernim buzdovanom,
udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
koliko mu krvi žedan bješe,
sabljom manu, ods'ječe mu glavu.
To kad viđe ljuba Ikonija,
stade bjegat mlada niz avliju.
Ne dadoše dva banova snna,
veće odmah kuju uvatiše,
u ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
donesoše b'jelu krpu platna,
zališe je lojem i katranom,
pa uviše kuju Ikoniju
savrh glave do zelene trave,
pa on sjede piti rujno vino,
a njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
ona s' moli banu Mnlutinu:
„Gospodaru, bane Milutnne,
ne daj, bane, tvoje oči čarne,
dosta si ih puta poljubio!"
Aln veli bane Milutine:
„Dok ljubio, dotle i branio,
sad nek brani Duka zulumćaru!"
Kad dogore do bijelih dojki,
ona zove dva nejaka sina:
„Đeco moja, ako Boga znate,
vi ne dajte dvije b'jele dojke,
dosta su vas ml'jekom zadojile
i ludijeh dosad odranile!"
Ali veli dvoje đece ludo:
„Jesu, majko, al' je skupo stalo
ta dvoreći Duku zulumćara
goli, bosi za tri godinice!"
Tako zgore kučka Ikonija
savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
te Dukinu poharao kulu,
odnese mu blago i oružje,
i odvede konje i sokole,
zapali mu prebijele dvore,
pa otide novoj banovini,
štono mu je care poklonno
vojujući po zemlji Bugarskoj;
namjesti se bane Milutine
u Maglaja, bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna
V od Bosne tridest kapetana,
te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
u pitomu varoš Đakovicu
za sokola Brđanina Pavla,
a oženi dva nejaka sina
spreko mora otud od Latina:
steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo da se veselimo,
ne bi li nas i Bog veselio!

...

"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezire nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko mrave po zemljici;
"Takvu silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Vjerne tvoje sluge razagnao,
"Staru majku tvoju ojadio,
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?
"D u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,
"Da daš mene đece devetoro,
"Đecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmanina moga,
"A careva grdna hainina,
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,
"A u Tursko ruho oblačiti:
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plamenite;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara ka Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.

...

...

"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari, jada dopanuti."
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, Ne znali te jadi!
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.
"Znaš li, bane od malene Banjske
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitiše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Đe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti.""
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovati ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti.""
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušta me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oruže;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.

...

...

Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinjova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Memed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugog već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ovo nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamana;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski salem nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si? jadan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, promislilo?
"Nije s' ove babe Šumadijnske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletalo,
Udarilo o kamen studeni,
Na groje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.

...