3.2.1.2. POSTAVLJANJE ZLATA
U istoj se posudi razblaži etilni alkohol (ili rakija) s hladnom vodom u omjeru
1:4, dobro promiješa i s mekanim kistom nanese na bolus (iako se voda
snažno upija u poliment/bolus i dugo suši, on se ipak priprema sa špiritom ili
rakijom pomiješanim s vodom kao vlažilom umjesto s tutkalom). Površina koja
se vlaži mora biti malo veća od dimenzije listia koji se postavlja. Listi se na
kistu/lopatici namjesti točno iznad mjesta gdje ga se želi postaviti i brzim
potezom položi na podlogu (onog trenutka kada dotakne vodu, zlato biva
kapilarnim silama privčueno s lopatice). Sljedeći se listi polaže samo malo
preko prethodnoga, a da bi se osiguralo da je listi pravilno postavljen, nakon
postavljanja ga se nježno tapka komadiem pamuka (ukoliko se podloga
osušila, postupak neće biti od koristi, ali ukoliko su ispod listia vodeni
mjehurii, zlato bi se moglo razbiti i uništiti). U praksi je vrlo vjerojatno da je
prvi komad/zlatni listi spreman da bude pritisnut nakon što su postavljena
još/druga dva-tri komada, no to ovisi i o brzini kojom se pozlaćuje.
Nakon što je ploča pozlaćena, mogu se s komadiima listia popraviti
eventualne pogreške.
Pozlata se onda prekrije istom tkaninom i ostavi postepeno sušiti, iako joj
propuh ili malo toplog zraka neće naškoditi. Sušenje pozlate prije poliranja
varira, ali je u svakom sluaju bolje malo pričekati nego početi suviše rano s
poliranjem.

3.2.2. POZLATA NA ULJU
Pozlaćivanje sa rastvornim smjesama ili uljeno pozlaćivanje (jer je osnovni
sastojak smjese ugušeno kvalitetno laneno ulje koje je kuhano sa sikativom;
za poboljšanje sušenja i sprečavanje cijeđenja do kojega može doći kod
pozlaćivanja okomitih površina dodaje se lak od kopala, a ako je smjesa
postala preljepljiva, može se dodati i terpentin; u nekim se starim receptima
spominje još i venecijanski terpentin, ali ako ga se previše doda može doić do
cijeđenja smjese) najjednostavnija je tehnika za početnike gdje je ulje,
odnosno mikstion, istovremeno i ljepilo na koje se polaže zlato u listiima. Za
razliku od vodenog ili vlažnog pozlaivanja, smjesa se može koristiti u
zatvorenom kao i na otvorenom prostoru (podloga polimentne pozlate je
topiva u vodi pa i kada je zlato zaštieno prevlakom/slojem špiritnog laka) jer
je jako otporna prema raznim utjecajima, a jedini je nedostatak taj što se zlato
ne može polirati (pa nikada ne može dosegnuti onaj sjaj koji ima/daje vodena
pozlata).
Ukratko se tehnika pozlaćivanja sa smjesama sastoji od sljedećeg:
1. na dio kojega treba pozlatiti stavi se rastvorna smjesa (preporučuju se
kistovi od svinjske dlake, ali mogu poslužiti i oni od goveđe ili kunske
dlake; vrsta kista ovisi o gustoi smjese budući da dlake moraju biti
dovoljno elastične da se smjesa može jednolično nanositi; smjesa za
pozlaćivanje je prilično ljepljiva i prava je vještina jednoliko je rasporediti
po površini jer će u suprotnom biti u nejednakom vremenu spremna za
postavljanje listia), a onda se čeka da se postigne toan stupanj
ljepljivosti (proizvođači klasificiraju smjese s obzirom na vrijeme sušenja,
pa tako razlikujemo smjesu od 3 sata, smjesu od 8 sati, smjesu od 12, 16
ili 24 sata – ova posljednja je najsporija smjesa; vrlo kratko vrijeme
potrebno za sušenje smanjuje rizik da se prašina zalijepi na smjesu što je
dosta često slučaj kod pozlaćivanja na otvorenom, no što smjesi treba više
vremena da dostigne odgovarajui stupanj ljepljivosti za pozlaivanje,
bolja će joj biti sjajnost; ta sporija smjesa, osim što pruža bolju površinu za
pozlaćivanje, duže vremena ostaje “otvorena”, tj. u idealnim uvjetima
ljepljivosti da bi se pozlatila i veća površina; treba voditi rauna i o
atmosferskim uvjetima koji poprilično utječu na vrijeme sušenja – vlaga i
hladnoća usporavaju sušenje, dok ga toplina i niski stupanj vlažnosti
ubrzavaju);
2. smjesa se potom pokriva zlatnim listiem,
3. a višak se listića odstranjuje (kistom ili pamukom).
Smjese se mogu klasificirati i po boji, pa razlikujemo prozirnu i žutu smjesu
koja se ponekad opisuje i kao ‘stara uljena smjesa’ (u prošlosti se
pigmentirala sa žutim okerom, ali se u XIX. stoljeu počeo koristiti žuti/olovni
krom koji ima puno finije čestice, pa je postao standardni pigment).
Rastvorne smjese imaju svojstvo da autoniveliraju i da se rasprostranjuju
stvarajui glatku sjajnu površinu, te da se ravnomjerno suše kroz čitavu svoju
debljinu, no ukoliko se doda previše ulja, može se dogoditi da se smjesa osuši
površinski, ali da ispod ostane meka, u kojem se slučaju može oštetiti.

4. LAKIRANJE POZLATE


Lakiranjem pozlate uništava se metalni sjaj zlatne površine, ali se lak i dalje
uobičajeno postavlja kako bi se zlato zaštitilo. No i dobro ispolirana zlatna
površina ima dugi vijek trajanja ako se s njom previše ne rukuje i ne trlja - čak
i na otvorenom, gdje bi se moglo pomisliti da lak zaštićuje uljnu pozlatu,
moguće je da ultraljubiaste zrake i atmosferski uvjeti mnogo brže
deterioriraju lak nego li pozlatu koja nije ničim zaštićena.
Lakovi koji se postavljaju na umjetničke predmete moraju se osuštii u roku od
24 sata kako bi stvorili čvrstu, ali ne krhku ovojnicu. Kada je potpuno suh, lak
ne bi smio biti osjetljiv na trenje, pritisak ruke, glancanje voskom, sunčanu
toplinu ili na druge izvore topline umjerene jačine. Na tamnim pozadinama ili
na pozadinama toplih boja i na metalima boje zlata težnja laka požućivanju ili
postarivanju je beznačajna, dok je na svijetlim pozadinama ili na pozadinama
hladnih boja bolje upotrijebiti lak koji ne žuti.
Trenutno postoji sklonost ka besjajnim i satiniranim dovršenjima radije nego li
prema sjajnim, dok su u prošlosti lakovi bili gotovo uvijek veoma sjajni.
Bilo koja pozlaćena površina mora biti potpuno suha prije lakiranja.
Ukoliko se lak stavlja prebrzo, razrjeđiva koji se nalazi u laku može izmijeniti
smjesu; osim toga brončane prašine mogu zaprljati ostali dio rada.
U slučaju upotrebe metala koji oksidiraju moralo bi se postaviti više namaza
laka kako bi se pružila odgovarajua zaštita.
Kada je pozlata spojena s polikromatskom dekoracijom ili se nalazi na
obojenoj pozadini, vremenski period koji mora proić prije lakiranja znatno
varira od upotrebljenih boja (tako uljene boja moraju imati više vremena kako
bi se osušile u čitavoj debljini jer im se brzina sušenja smanjuje jednom kad
se lak postavi).
Kistovi za lakiranje moraju biti meki (nabolji su oni od dlake kune), a prostorija
u kojoj se lakira topla, suha i bez zranih strujanja.
Na tržištu danas postoji širok izbor lakova; od onih tradicionalnih (mastiks,
damar, ...), do lakova na bazi akrilnih i ketonskih smola (lak od N keton smole
– postoji i mat i sjajni), razliitog stupnja reverzibilnosti. Lakovi se mogu kupiti
gotovi, ali ih se može i pripremiti rastapanjem suhe smole u rastvornom
sredstvu bez zagrijavanja – lak se zagrijava tek prije postavljanja na površinu
kako bi ga se moglo lakše razmazati, i to na vodenoj kupelji.

6. ISPITIVANJE AUTENTIČNOSTI ZLATA I POZLATE


Da bi se ustanovilo da li je neko zlato pravo i bez primjesa, mogu se
upotrijebiti različita sredstva, tj. pokusi. Na isto zlato ne utječe niti ga mijenja
koncentrirana lužina natrijevog hidroksida, kao ni solna kiselina - ako se
prilikom provjeravanja zlata ovim sredstvima pojave mrlje i/ili slično, znači da
zlato nije isto. Također, pravo se zlato ne otapa u istoj salitrenoj kiselini
jačine 36-40 Bomea dok se lažno zlato u listićima otapa i u istoj salitrenoj
kiselini, kao i u solnoj kiselini, dok lužina na njega ne djeluje.
Kod dokazivanja autentičnosti pozlate u obzir se mora uzeti debljina zlatnog
listića (u prošlosti su listii bili deblji), te sastav bolusa.
Pomoći nam može i analiza slikanog sloja (pigmenti, veziva, ...).