1. ZLATO ZA POZLATU
1.1. POVIJEST UPOTREBE ZLATNIH LISTIĆA
Već više od 7 000 godina ljudi oplemenjuju predmete i daju im veću i trajniju
vrijednost pozlaćivanjem finim slojevima zlata. Priređivanje zlata za pozlatu
razvilo se iz zlatarstva; uz primjenu zlata kao dekorativnog materijala, morala
se već u najstarijim vremenima javiti želja da se s malo zlata prekrije što veća
ploha.
Ne zna se tko je proizveo prvo zlato u listiima, ali znamo da su Kinezi 2 000
godina prije Krista i Egipćani 1 600 godina prije Krista bili upoznati s tehnikom
njegove proizvodnje. I stari su Grci i Rimljani koristili zlatne listiće za
ukrašavanje plastičnih radova i dijelova arhitekture. Iz Rimskog je Carstva
zlato kasnije preneseno na prostor Njemačke i Francuske gdje je u crkvenom
slikarstvu srednjeg vijeka imalo posebno ikonografsko značenje kao simbol
svjetlosti i svetosti. Opću primjenu zlato u listićima nalazi u razdoblju kasne
gotike i rane renesanse, da bi se s nestankom zlatne pozadine u slikarstvu
Zapada poetkom XVI. stoljeća i ono (djelomično) izgubilo (u kasnoj
renesansi pozlata postoji tek kao ornament na margini) i vratilo u razdoblju
rokokoa.
U XIX. stoljeu izrada zlatnih listića dosegnula je savršenstvo. Zlato koje se
izrađivalo u ranijim stoljeima bilo je mnogo deblje od današnjeg, ali zato i
izdržljivije.

1.3 VRSTE ZLATA

Prema debljini listića zlato se može podijeliti na jednostavno ili občino (ili zlato
jedinstvene težine), dvostruko (priprema se na isti način kao i obino zlato,ali
ga se ne istanjuje toliko) i trostruko zlato. Potonje se dvije vrste upotrebljavaju
za pozlaivanje predmeta koji su izloženi vanjskim utjecajima.
Prema čistoći zlata koja se izražava u karatima (a karat je broj dijelova istog
zlata koje sadrži metal za kojega se pretpostavlja da se sastoji od 24 dijela;
tako se isto zlato sastoji od 24 dijela zlata i definira kao 24 karatno zlato, a
neka legura koja sadrži 16 dijelova zlata i 8 dijelova drugih metala nazvana je
16 karatno zlato itd.) razlikujemo dukatno zlato s 23 karata, narandžasto s 22
karata (to je i tzv. regularno zlato), citronsko s 18 karata i zeleno zlato s 16
karata. Vidimo da legure obojenog zlata imaju stopu izmeu 12 i 22 karata što
ovisi u udjelu drugih metala koje sadrže (a drugi se metali dodaju zlatu kako bi
mu povećali čvrstoću i promijenili boju). Ovisno o boji razlikujemo bijelo zlato
(zlato s dodatkom srebra), citronsko, zeleno, crveno, tj. crvenkasto zlato (s
dodatkom bakra) itd. Za vanjske se radove upotrebljava samo dukatno zlato,
a naranasto, citronsko i zeleno samo uz zaštitu lakova.
Osim u različitim debljinama (a samim tim i različitim težinama) i bojama,
zlatni listići na tržište dolaze i kao “odvojeni” listii (u knjižici u kojoj je svaki
zlatni listić slobodno postavljen izmeu dvije stranice pa, ukoliko se knjižicom
nevješto rukuje, može iskliznuti i/ili se zgužvati) i “transfer” listii ili tzv.
transfertno zlato.
“Transfer” listii se prije umetanja između stranica knjižice postavljaju na
veoma tanki svileni papir koji je širi od samog listića. Taj se tanki svileni papir
s listićem umeće između stranica knjižice, a kada je knjižica kompletna, preša
se tako da zlatni listii dobro prionu uz svileni papir. Transfertno se zlato od
obinog zlata razlikuje samo po tome što vrsto leži na papiru omota/knjižice
u koju je zapakirano (dok ga se ne položi na podlogu koja ga jae lijepi), pa je
pogodno za rad na otvorenom odnosno za vanjske pozlate, a preferiraju ga i
mnogi pozlatari-amateri. Pogodno je samo za uljenu pozlatu, a reže se
škarama oprašenim gipsom.
“Držanje” zlata za papir može se postići laganim mašenjem papira ili
snažnim prešanjem zapakovanih knjižica (od čega na površini listića može
ostati blaga tekstura), a u nekim se knjigama iz XIX. stoljea spominje i
umetanje komada/listia tankog svilenog papira koji se prethodno istrljao
voštanom svijećom izmeu listova knjižice koja se onda pritisne tako da zlatni
listii prionu uz svileni papir.
Za razliku od zlata u listiima, kompoziciono je zlato rezano u blokovima, a
između listića ne stoji papirnati rub niti međupapir. Kao tučeni metal
kompoziciono zlato nije postojano na zraku i vlazi. Takoer nije otporno ni na
kiseline, lužine i agresivne plinove, a na visokim temperaturama poprima
crvenkasto smeu boju.
Tehnikim zlatom nazivamo legure neplemenitih metala.

1.5. METALNI PRAHOVI
Zlato se može kupiti sâmo u prahu ili već pomiješano s malo gumiarabike u
obliku tabletice koja sadrži 1.56 grama zlata. Ovo je dosta skup način
nabavljanja zlata i danas ga uglavnom koriste samo restauratori.
Zlato u prahu nekada je imalo široku upotrebu (nedostatak mu je što se ne
može polirati), a danas ga se može nabaviti tek kod nekih dobavljača.
Doduše, pozlatar ga može i sam “izraditi” tako da samelje zlatne listiće ili
njihove ostatke s malo prozirnog meda (na jednu punu žlicu ne-spljoštenih
ostataka zlatnih listia ide pola čajne žliice meda; od ove će se koliine dobiti
tek 0.2 g zlatnog praha koji će biti to finiji što je mljevenje bilo duže). Najbolji
se rezultati postižu ako se mljevenje vrši polaganim spiralnim potezima tučka
u tarioniku ili na ploi. Nakon 10 do 15 minuta dobije se smeđa smjesa iz koje
je potrebno isprati med. To se vrši tako da se smjesa stavi u čašu oblika
bačvice i prelije vrućom vodom; kada se zlato istaloži na dnu čaše, voda s
otopljenim medom se pažljivo dekantira/odlije u drugu posudu, a postupak
ponovi još 5 ili 6 puta (za sluaj da je nešto zlatnog praha “pobjeglo”); zadnja
dva puta s deioniziranom ili destiliranom vodom. Nakon toga se dobiveni
zlatni prah ostavi sušiti. Listi duple težine proizvodi sjajniji prah od listića
normalne težine, ali ponašanje praha ovisi i o dimenziji i obliku komadia;
ukoliko su premali, efekt je besjajan, ali veliki komadii teže tome da se lijepe i
stvaraju ugruške.
Prema tradiciji, boja pripremljema sa zlatom u prahu držala se u školjkama
dagnji, pa otuda i naziv “zlato u školjci”.
Brončani se prahovi mogu lako nabaviti, a dostupni su u razliitim oblicima i
bojama. Većina ih brzo oksidira ukoliko se ne zaštite lakom, iako postoje i
neke vrste koje su otporne na oksidaciju (ali su zato i puno skuplje). Boje
variraju od blijedo zlatne i bakrene do ak smeđe nijanse. Postoje razlike i u
veličini čestica brončanog praha; standardne se bronce sastoje od relativno
velikih čestica (koje doduše nisu vidljive golim okom), dok su najfinije one
bronce koje se poliraju. Do nedavno su se brončani prahovi proizvodili
žrvnjom za tucanje, dok se danas proizvode u kugličnim spravama za
mljevenje i imaju manji sjaj od starih bronca.
Kada se prah istog zlata ili bronce koristi kao pigment, može ga se miješati s
bilo kojim vezivom kao što je bjelanjak, žutanjak, gumiarabika, ulje, smole i
vosak. Kod primjene suhog zlatnog i brončanog praha postoje dvije tehnike
odnosno načina rada; ili se oblici precizno iscrtaju/naslikaju tutkalom (koje čak
može biti i tonirano) i “prekriju” prahom (što daje jasan, čak oštar rub), ili se
jedna cijela površina premaže istim tutkalom (može se koristiti i mikstion), pa
se onda na njega nanosi/posipa prah i to obinčo pomoću šablone.
Dekoracije izvedene brončanim i srebrnim prahom potrebno je lakirati kako bi
ih se zaštitilo od oksidacije.

2.1. ODABIR DRVENOG NOSIOCA
Kod kopiranja tradicionalnog načina slikanja ili pozlaćivanja na drvenoj osnovi
problemi počinju upravo s odabirom nosioca. U prošlosti to nije predstavljalo
problem jer su drvodjeljci majstorima isporučivali već obrađenu drvenu ploču
od pažljivo odabranog drva, pravilno, prirodno osušenu i spremnu za
nanošenje preparacije. Današnji “brzi” načini sušenja drvene građe lako mogu
dovesti do presušivanja drva koje onda lako upija vlagu i sklono je pucanju i
krivljenju.
Kvaliteta drva bitno ovisi o pravilnom izboru, odgovarajuoj dobi sječe kao i o
načinu obrade; najkvalitetnije je drvo iz stabla koje je raslo u dolini na tvrem i
posnijem tlu; takvo se drvo razvijalo sporije, ali zato gušće. Usljed mirnijeg
rasta sasvim je okruglog oblika – u presjeku sa srcem u sredini, dok kod
drveća koje je raslo na padinama izloženo čestim vjetrovima, naročito
sjevernim, srce ne leži u sredini drva, nego je uvijek pomaknuto prema
sjevernoj strani na kojoj je drvo i gušće. I u područjima umjerenije klime stablo
se razvija sporije i ravnomjernije i zato ima jednoliku gustoću i tvrdoću.
Odgovarajuće doba sječe i dozrelost stabla isto je tako važan faktor za
čvrstoću i trajnost drva; drvo se siječe tek kad je potpuno dozrelo, tj. nekoliko
godina nakon što je prestalo rasti u visinu i počelo se širiti. Kompaktinja i
trajnija daska dobiva se od zimske sječe (prosinac, siječanj) jer tada sadrži
najmanje drvnih sokova. Kod igličara se nakon sječe odmah odstranjuje sva
kora, dok se kod bjelogorice skida kora u pojasu 10-15 cm širine spiralno oko
stabla; stabla se nakon toga ostave na zemlji nekoliko sedmica i povremeno
okreu, te konačno prenesu na suho – pod krov - i premažu ili oblijepe
papirom. Kod tvrdih se drva (oraha, hrasta, ariša, ...) odstranjuje i čitav sloj
bjelike.
Sve vrste drva ne mogu biti pogodna podloga za slikanje; rani su talijanski
slikari naješe koristili topolu, orah, kesten, empres, krušku, javor, bor,
cedar i sl., dok su Nizozemci koristili hrast, lipu, cedar, javor, krušku, topolu,
bor i dr. (najčeše se koristi drvo koje je karakteristinčo za odreeno
područje).
Dosadašnje je iskustvo pokazalo da bi najbolji suvremeni izbor bilo meko drvo
topole. Breza, lipa, jablan, hrast, orah i kesten takoer daju dobru dasku
(nedostatak im je to što su, kad se radi o slikama većeg formata, preteški,
teže se obrađuju i stvaraju manje jaku vezu s preparacijom nego “meka
drva”), dok drva koja obilnije sadrže smolu - kao što su bor, jela, itd. - treba
izbjegavati zbog opasnosti od osmoljavanja koje će uzrokovati mrlje na
preparaciji i polikromiji.

2.3. PRIPREMA DASAKA I IZRADA DRVENOG NOSIOCA
Od odabranog se drva izrađuju daske nešto deblje od dimenzija koje želimo
za ploču. Sušenje drva mora biti prirodno što obično traje jednu do dvije
godine, a može (što je poželjnije) trajati i duže (jer se dužim sazrijevanjem
dobija stabilniji i otporniji materijal).
Tijekom sušenja vjerojatno će doći do neznatnog krivljenja; ove se
nepravilnosti uklanjaju brušenjem nakon spajanja dasaka u ploču. Ako je u
riječ o većem iskrivljenju, daske se ponovo vraćaju na sušenje.
Industrija najčešće koristi tangencijalni rez debla. Daske dobivene ovim
presijekom nazivaju se bonice, ali nisu najkvalitetnije jer isječci nisu s obje
strane podjednako tvrdi. Vanjska je strana mekša pa se tokom sušenja više
steže nego unutrašnja, stoga je i ovakva daska podložna krivljenju. Samo su
srčanica i njoj priležeće dvije daske srednjice (boni izresci srednjice) dobri i
pouzdani nositelji jer se zbog zbijenijeg i ujednačenijeg vlakna manje krive
(tangencijalnim rezom dobivene daske lijepe se obrnuto od položaja kojeg su
imale u stablu i to tako da se strana kore lijepi sa stranom more, a strana srca
sa stranom srca – kod daske sranice prije lijepljenja treba ukloniti srce iz
sredine), a najbolje su radijalno izrezane daske (tzv. blistae) jer su
podjednake tvrdoe s obje strane zbog vertikalne položenosti godova prema
širini isjeka.
Zbog vremena koje je potrebno da drvo “prođe” radi stabilizacije, mnogi su
posezali za starim drvenim predmetima (pločama stola, drvenim podnim
oblogama, ...) i “pretvarali” ih u nosioce za slikanje, no nakon što je s ovakvih
dasaka skinut raniji/izvorni zaštitini premaz i one spojene u ploču, opet je
potrebno čekati da protekne određeni period za stabilizaciju drva.
Bez obzira na način na koji se došlo do drvene podloge, kada je ploča
napravljena, potrebno ju je promatrati nekoliko mjeseci prije nego što se na
njoj pone slikati, pa čak i prije nego što se preparira.
Osim masivne drvene daske, danas se koriste i drvene ploče dobivene
lijepljenjem i prešanjem razliitih proizvoda drva. Zbog unakrsnog lijepljenja
često su “mirnije” i manje “rade” od masivne drvene daske, no sve ovakve
materijale treba koristiti vrlo oprezno jer njihovi standardi nisu prilagođeni
slikarskim potrebama. Zato ih je najbolje uvrstiti stabilnim okvirom koji
onemogućava krivljenje ili ih jednostavno prekriti/oblijepiti tanjim lanenim
platnom na koji će način slikani sloj biti fizički odjeljen od drva.
Krivljenje masivne daske sprječava se postavljanjem parketaže koju čine
užlijebljene letvice unakrsno složene u vertikalnom i horizontalnom smijeru
(vertikalne se letvice lijepe duž godova, a horizontalne su slobodne pa
omoguuju slobodniji rad drva), kao i postavljanjem užljebljenih drvenih letvica
i drvenih “leptira” (uvlače se u žljebove izrezane na poleđini nosioca).
Ukoliko je daska raspucala, postojeće se pukotine moraju dobro ispuniti kitom
priređenim od (gorske) krede pomiješane s tutkalom tako da se dobije ljepljiva
pasta (ovo se može raditi i na dlanu ruke koristeći toplinu tijela). Kit se nanosi
onda kada su pukotine već natopljene tutkalom tako da se masa kita vrsto
poveže sa drvom.
Čvorove treba izolirati, a veće neravnine izjednačiti tutkalnim kitom.